emina
 |
Otvori blog |  |
Jedne noći ko ova znaće Bog, doslikat ću portret života svog.....
Rusili su je
Oni s lijeve
I oni s desne
Strane zla.
Da vise nikad
Nikome
Ne bude
Most.
Da se po njoj
Ne vidi i ne zna
Ciji grad
Sad sirat-cuprijom
Mostarci pravi
U dzehenem
Hode.
Preko Mjeseca
Iznad vode
Na nebu cuprija
Da bude.
(20.11.93.) 
Mesec prosipa bokal fosfora
Vitraz mraza na oknu prozora
Jedne noci ko ova znace Bog
Doslikacu portret zivota svog
Silueta se davno nazire
Neko uzdahne, neko zazire
Isto vide, a razno tumace
Djavo prste u farbu umace
Prave si boje dodala
Na taj portret zivota mog
Talase plave, nijansu lave
Vrtloge zelenog...
I lila tamnu ceznjivu,
I boju breskve neznu
I sramezljivu
Svetlo sivu nepogresivu
Roze nadjoh medj' starim pismima
Modru vrpcu nad teskim mislima
Ukrah ridju iz pera drozdova
Laki purpur iz prvih grozdova...
Uzeh oker sa svece svecarske
Drap sa svilene masne becarske
Mrku s tambure tuznih tonova
A cinober sa nosa klovnova
Prave si boje dodala
Na taj portret zivota mog
Talase plave, nijansu lave
Vrtloge zelenog...
A crnu nisi stedela
Ali bez nje bi bela,
Jos izbledela
Bez crne bela ne bi vredela
Srce je moje napuklo
K'o kora starog bagrema
Al' u tvom oku
Kao lane zadrema.
I jedva kao sapat ti
Nicu po uglovima
Zlatne paprati
Pramen sna u sliku navrati
Vetar dokono senke spopada
Huk u ambis tisine propada
Jedne noci k'o ova, znace Bog
Doslikacu portret zivota svog
Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čeznja tamna
tiha mudrost davna........
Sta god nocas da zapevam, vuci ce na sevdalinku.
Usnuo sam cobanicu uplakanu u sljiviku.
Grom udari, planu seno, rasturi se stado njeno.
Zaplete se dim na uvojku, rece da se zove Bosna,
Cudno ime za devojku.
Nekom Drina tece desno, nekom Drina lijevo tece.
Ma, sve da tece u dubinu, na dve pole svet da sece.
Znam tajni gaz, moje lane, most se pruzi gde ja stanem.
Sve da vuku me konji vrani, nema meni jedne strane
dok si ti na drugoj strani.
Osta ovaj stari kompas u grudima,.jpg)
A po polju nikli zabrani.
Crne senke sto se gnezde u ljudima,
Nadlecu me kao gavrani.
Nekada sam putovao po mjesecu,
Kroz vilajet pun hajducije,
A sada me oci ljudske
plase vise nego vucije
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti.
Da l' ce mi se radovati ili glavu okrenuti?
Sta slagati? Sta im ka'sti? Svet ne mozes pesmom spa'sti.
Njine brige me i nocas brinu, dok se spremam na put kuci,
Na put kuci u tudinu.
Svetom smo se rasipali ko derdani,
Nosili nas nebom cilimi.
Da li su to stvarno bili bolji dani,
Ili smo to bolji bili mi.
Nekad smo se bratimili po pogledu,
Sluteci da isto sanjamo.
I Bogu je prosto bilo
Krstimo se ili klanjamo...
Djordje Balasevic
Mostara
kao i svih drugih gradova širom Bosne i Hercegovine .....koji su mom slikarskom platnu vječna inspiracija ......
Mi slikari sve vidimo drugim očima pa cu vam pokusati prenijeti mali dio svoje vizije ......
Nadam se da ce i oni koji nikad nisu bili u mom gradu odluciti da ga posjete ....da popijemo kaficu pod vrelim mostarskim suncem .....da osjete čaroliju mostarske kaldrme koja uvijek iznova zove da joj se vratite .....
Postavljat cu slike koje smo ja i moj muz posvetili svome gradu ....i koje su otišle sirom cijelog svijeta noseci miris Mostara .....
Vise o našoj galleriji u centru Starog grada mozete pogledati ovdje .....
http://artgallerymostar.webs.com/
Ko bi mogo opjevati redom Sve ljepote divnoga Mostara; Zar se čudiš, srce, što ga ljubim Sa ljubavlju sinovskoga žara? S dvije kule velika ćuprija Pružila se preko r’jeke čarne, Te sa svojim velebnijem lukom Pričinja se poput duge šarne. Cio svijet da obigješ redom, Ne bi našo onakova sv’jeta; On je majdan darovitih ljudi, Šeher Mostar ures je svijeta.
